E pa ja stvarno ne znam vise ni gdje sam... sad Indija, sad Hrvatska, sad
Engleska, sad Amerika...

No, jucer sam lijepo stigla u New Vrindavan West Virginia mountain mama take
me home country rose i tako to...

Ovdje je doista lijepo, usred suma borova i raznoga drveca koje upravo
pocinje cvjetati, a atmosfera doista podsjeca na Vrindavansku i Jaipursku
(skriveni Vrindavan). Bhakte su me jako lijepo docekali, Mataji Malati je
vrlo pazljiva, da vidite samo kako su mi sredili sobu, imam cak svoj TV,
video, frizider i sve sto mi treba samo trebam napisati na papiric i donesu
mi iz grada. Stvarno ljubazno i dirljivo. A Malati Dasi je pravi bhakta.
Uopce nije napuhana niti se ponasa kao neki autoritet, vec kao najponizniji
odvojeni sluga koji vas gleda kao svoga gospodara. Nevjerojatno sta vam je
osoba koja je napredovala u svjesnosti Krishne. Kad nju vidite koliko ima
sluzbe i kako se ponasa prema bhaktama budete jako inspirirani da se predate
i date sve od sebe da sluzite u Srila Prabhupadinoj misiji.

Jos sam jako umorna od puta i vremenska razlika cini svoje pa vam ovo pisem
kroz puluzatvorene oci. Iako umorna, nisam mogla izdrzati da se ne prosetam cestom pored krasnoga sumskoga jezera sa ghatovima u indijskom stilu sve do Prabhupadine zlatne palace.

To je nesto doista impresivno. Zamislite, svaki detalj toga malenoga zdanja
(koje inace na slikama izgleda veliko) vrlo je pomno izradjen u zamrsenim
sarama i od najfinijih gradjevinskih materijala. Sve je u mramornim
mozaicima, vitrazima, prosarano zlatnim cvjetovima. Uglavnom, da vam pamet
stane. Tako je tamo milostiva atmosfera, doista mozete osjetiti Prabhupadino
prisustvo. Moram poceti vise citati Prabhupadine knjige. Vidim da mi to
fali. Sve nesto sluzba sluzba, a propustam svakodnevno direktno druzenje sa
Srila Prabhupadom, prekrasnim Gospodinovim bhaktom. Ma i sluzba je druzenje,
ali nekad ako nemamo dovoljno sravanama... jednostavno izgubite pojam zasto
sluzite. Kad sam dosla tamio pred njega onda sam se sjetila kako je to
svakodnevno intenzivno citati i ici u sankirtan dijeliti njegove knjige jer
su mi te djeklatnosti nekoc pruzale najintenzivniji osjecaj njegove
prisutnosti.

Tamo sam vidjela i izvorni bubnjic na kome je Prabhupada svirao u Tompkins
Square Parku...

Da, sve je to lijepo, ali cesto me hvata nostalgija za nasom Yatrom. Nekako
sad kad se sve zahuktalo sto smo godinama svi zajedno gradili, ja sam silom
prilika daleko. I znam da ne treba biti vezan za mjesto rodjenja ni za
rezultate svojih djela, ali stari sentis ne da mira. Svugdje po svijetu
vidim bhakte koji su godinama na nekom mjestu i ulazu srce i dusu da bi se
neki projekti izgradili i to je tako lijepo, a ja se nekako sada osjecam ni
na nebu ni na zemlji, ali ajde, barem sam dio Prabhupadine obitelji. MOzda
je ovo sve Krishnin aranzman da mi pokaze koliko sam duboko vezana za
odredjeno mjesto i odredjene ljude... Gdje god da idete nosite sa sobom svoj
um i impresije koje se u njemu nalaze.

Moram vam reci da mi svi jako nedostajete. Pisat cu vam jos iz New
Vrindavana kad se malo ustalim ovdje jer mi je tek drugi dan.

Engleska je pak bila kao kod kuce. Tamo u Sohou Templ je pun bhakta iz
Hrvatske i moram vam reci da su svi dobro i sretni. Jako su lijepo zbrinuti,
Temple se brine za sve njihove potrebe. Namaruci i Dunja, Krsna pranadhika,
Tripada, Deva deva, Sarasvati, Silpa karini... ma super totalno smo se
zezali. Sluzbe ima, ali ima i bhakta pa sve ide po svome ustaljenom redu.
Iako su Radha Londonisvara bili jako ljubazni prema meni ovoga puta. Prosli
puta jedva da sam napravila jedan arati, ali sada sam imala nekoliko sluzbi
za Njih osobno svakoga dana, od kuhanja do oltarske sluzbe, ponuda, aratija,
puje, oblacenja, jako inspirativno.. oni su tako prisutni i mocni, doista
vam ispune srce nektarom da se nikad vise ne pozelite odvojiti od Njih i da
vam nista drugo ne treba osim sluzbe za Njih. Ali sta cu kad imam ovu
naslagu kontaminiranoga uma koji cim izadje s oltara padne u svoje
gluposti... :)

Bhakte su u Sohou jako ekstaticni i ljubazni, atmosfera je propovjedacka i
uzdize svjesnost, a Bozanstva su vise u kraljevskom gradskom raspolozenju, a
tako se i odijevaju. Nisu kao ovdje na New Vrindavanu gdje vise prevladava
slatkasto milo raspolozenje (iako su Radha Londonisvara jako jako milostivi
i tolerantni). Bhakte su sredili Templeroom i restoran da sada izgledaju
potpuno obnovljeno i moderno, ali sa starinskim stihom Indije. Jako lijepo i
privlacno.

Vidjet cemo kako ce mi biti ovdje, ali u Londonu sam dozivjela takvu jednu
brigu od Krishne, ma ustvari, kao i svugdje, gdje god bhakta pokusava ovisiti
o Krishni, Krishna se brine, miloscu bhakta i Njegovom miloscu. Nekad si
mislim da su materijalne nevolje tu samo da bi se pokusali okrenuti Krishni
i onda da On jedva ceka da iskoristi te trenutke da se "ugura" u nas zivot.

Toliko za sada, ne mogu vise sjediti... Voli vas Mandali u tudjini, ali ipak
blizu u srcu.